Job 31

1Vjeru učinih sa očima svojim, pa kako bih pogledao na djevojku? 2Jer kakav je dio od Boga ozgo? i kakvo našljedstvo od svemogućega s visine?

3Nije li pogibao nevaljalome i čudo onima koji čine bezakonje? 4Ne vidi li on putove moje, i sve korake moje ne broji li?

5Ako hodih s lažju ili ako pohitje noga moja na prijevaru, 6Neka me izmjeri na mjerilima pravijem, i neka Bog pozna dobrotu moju.

7Ako su koraci moji zašli s puta, i ako je za očima mojim pošlo srce moje, i za ruke moje prionulo štogod, 8Neka ja sijem a drugi jede, i neka se iskorijene izdanci moji.

9Ako se zanijelo srce moje za kojom ženom, i ako sam vrebao na vratima bližnjega svojega, 10Neka drugomu melje žena moja, i neka se drugi nad njom povijaju.

11Jer je to grdilo i bezakonje za sudije. 12Jer bi to bio oganj koji bi proždirao do uništenja, i svu bi moju ljetinu iskorijenio.

13Ako nijesam htio doći na sud sa slugom svojim ili sa sluškinjom svojom, kad bi se tužili na mene; 14Jer šta bih činio kad bi se Bog podigao, i kad bi potražio, šta bih mu odgovorio? 15Koji je mene stvorio u utrobi, nije li stvorio i njega? nije li nas on isti sazdao u materici?

16Ako sam odbio siromasima želju njihovu, i oči udovici zamutio, 17I ako sam zalogaj svoj sam jeo a nije ga jela i sirota, 18Jer je od mladosti moje rasla sa mnom kao kod oca, i od utrobe matere svoje vodao sam je;

19Ako sam gledao koga gdje gine nemajući haljine, i siromaha gdje se nema čim pokriti, 20Ako me nijesu blagosiljala bedra njegova što se runom ovaca mojih utoplio, 21Ako sam izmahnuo rukom na sirotu, kad vidjeh na vratima pomoć svoju,

22Neka mi ispadne rame iz pleća, i ruka moja neka se otkine od zgloba. 23Jer sam se bojao pogibli od Boga, kojega veličanstvu ne bih odolio.

24Ako sam polagao na zlato nadanje svoje, ili čistome zlatu govorio: uzdanico moja! 25Ako sam se veselio što mi je imanje veliko i što mnogo steče ruka moja,

26Ako sam gledao na sunce, kad sjaje, i na mjesec, kad ponosito hodi, 27I srce se moje potajno prevarilo i ruku moju poljubila usta moja, 28I to bi bilo bezakonje za sudije, jer bih se odrekao Boga ozgo;

29Ako sam se radovao nesreći nenavidnika svojega, i ako sam zaigrao kad ga je zlo zadesilo, 30Jer ne dadoh jeziku svojemu da griješi tražeći dušu njegovu s proklinjanjem;

31Ako ne govorahu domašnji moji: ko bi nam dao mesa njegova? ne možemo se ni najesti; 32Stranac nije noćivao na polju; vrata svoja otvorao sam putniku;

33Ako sam kao što čine ljudi tajio prijestupe svoje i krio svoje bezakonje u svojim njedrima, 34Ako sam i mogao plašiti veliko mnoštvo, ipak od najmanjega u domu bijaše me strah; zato mučah i ne odlažah od vrata.

35O da bih imao koga da me sasluša! Gle, želja je moja da mi svemogući odgovori i suparnik moj da mi napiše knjigu. 36Nosio bih je na ramenu svom, vezao bih je sebi kao vijenac, 37Broj koraka svojih kazao bih mu, kao knez pristupio bih k njemu.

38Ako je na me vikala moja zemlja, i brazde njezine plakale, 39Ako sam jeo roda njezina bez novaca i dosađivao duši gospodara njezinijeh, Mjesto pšenice neka mi rađa trnje, i mjesto ječma kukolj. Svršiše se riječi Jovove.

40